HRVATSKA STATISTIČKA TENDENCIJA
Godine 1893. bilo je po računu „Obzora“ (broj 258 iz 1893.) preko 8.000.000 Srba. Kada je ovaj srbožderski organ hrvatskih jezuita na izmaku 19. veka pronašao ovaj broj Srba, mi bi imali razloga toj cifri dodati još koji milion, jer nam je poznato, da je „Obzor“ izbegavao pohvaliti se srpskom snagom. Međutim, interesantno bi bilo sada čuti od njegovih ustaških naslednika, šta misle o današnjem broju Srba.Mi bi ovde mogli ponoviti onu iz narodnih pesama: „Kud se zdede car Nemanje blago?!“. Jer svega 17 godina posle ovoga „Obzorovog“ članka, vršen je 1910. „popis pučanstva“, koji je mimo volje stanovništva obuhvatio zemlje pod današnjom „Nezavisnom Hrvatskom". Tim je „popisom“ nađeno, da u tim krajevima ima svega 1.569.848 Srba. Ostalo je „Obzor“ sa zagrebačkim jezuitima pokatoličio ili klasično utajio. U isto vreme živelo je na istoj teritoriji 2.476.575 Hrvata, računajući u ovom broju i Srbe katolike – Šokce. Što se tiče teritorije na kojoj su Srbi apsolutnom većinom živeli, srpsko-hrvatski odnos na teritoriji docnije „Nezavisne Hrvatske" bio je 70:30 u korist Srba. U ovih 30% hrvatskog prostora uračunati su i Šokci mada oni tamo ne spadaju. Ovih Šokaca bilo je prema mađarskom popisu iz 1840. godine 297.747. Hrvatska statistika za 1910. godinu priznaje, doduše, na strani 12 da su se Šokci i Hrvati do nedavno razlikovali, ali ih konačno i mimo njihovog pitanja, zbog toga što su pripadnici katoličke vere svrstava u red „autohtonih“ Hrvata. Piscu je, mećutim, poznato vlastitim posmatranjem na licu mesta, a o tome se do nekoliko godina unazad mogao uveriti ko je hteo, da su Šokci siromašne hrvatske doseljenike obično na krajevima njihovih sela
stavljali pod poseban pojam, nazivajući ih Hrvatima, kao da govore o trećem licu.
Bijaše dakle po „Obzoru" na izmaku XIX. veka osam miliona Srba. Po hrvatskoj statistici iz 1910. godine, kojoj kao i mnogim hrvatskim tendecioznostima ne verujemo, ovaj broj, ukoliko se odnosi na „hrvatske zemlje", opao je na svega 1.569.848 Srba. A već sada ih po ustaškim načelima i po njihivom učenju nema ni jednoga. Eto, to je rezultat srpsko-hrvatskog bratstva i proganjanja svih onih istinskih srpsko-slavenskih rodoljuba, koji su za vreme najžešće hrvatshe propagande u Jugoslaviji vapili da je srpstvo u opasnosti.
Imamo razloga da ne verujemo hrvatskoj državnoj statistici iz 1910. godine kao i svima onima docnije jer znamo da je stotinama godina lešinarila po srpskom istorijskom i etnografskom prostoru. S pravom smatramo, da su Hrvati onoj cifri od 1.569.848 Srba morali dodati mnogo i mnogo, pa da brojčanost Srba u njihovoj statistici bude realna. Verovatno će se i tome pitanju posvetiti posebna pažnja i tačnom računicom utvrditi broj Srba, koje nam Hrvati duguju. Zadovoljimo li se, međutim, hrvatskom statistikom, trebali bi da po hrvatskoj računici vidimo, koliko su osnivanjem „Nezavisne Hrvatske“ preuzeli srpskih duša na „bratsko čuvanje".
O prirastu srpskog stanovništva hrvatska statistika na strani 12 doslovce veli: „Nije tako povoljan odnošaj za Srbe, jer je njihov porast bio za 147.209 duša, ili za 29.50%". Ova jadikovka o Srbima navodi nas da kažemo koju o naporima, koje Hrvatska decenijama čini, da bi sprečila takozvanu „bijelu kugu“ (sprečavanje porođaja), da bi što manje kosila po Hrvatskoj, a naročito u Šokadiji. Matematičari su izvodili iz računa verovatnoće vreme, za koje će Šokadija izumreti, a jedan slavonski list napisao je početkom 1939. go-dine ovo:
» „Bijeloj kugi" najšire je polje rada baš Šokadija. Za ljubav ljepote i dopadljivosti, kult majke i uzvišenost koja je za to ime vezana, opadao je i opada danomice. Rijetke su Šokice i šokačke porodice sa više od jednog ili najviše dva djeteta. «
Jedan drugi slavonski list napisao je povodom ovoga prvoga nekoliko nedelja docnije:
»Mi priznajemo da postoji „bijela kuga" i da je ona jedno od onih zala, što uništavaju Šokadiju. «
Ovo je bilo potrebno da se zna, kako bi se objasnilo odakle onaj hrvatski prirast u razmaku od 1880. do 1910. godine kad nam je poznato za toliko opadanje nataliteta i borbu protivu „bijele kuge" u hrvatskom narodu. Za ovo treba tražiti objašnjenje u činjenici, da ove tri decenije spadaju u ona doba istorije Srba pod Austrougarskom, kada su na hrvatskom žrtveniku prinašani rimskoj crkvi. Eto, otuda je onaj prirast hrvatskog stanovništva u razmaku od 1880. do 1910. U tom prirastu nalaze se i oni Srbi, koji su ko zna iz kojih razloga spašavanja života ili životne egzistencije, sa neopisivim gnevom u duši i suzama u očima morali napuštati veru svojih otaca i prilaziti veri, sa kojom su se tek njihovi daljnji potomci mogli izmiriti. To je bilo zlatno doba hrvatske statistike. Što se, međutim, ta naduvena statistika ne može pohvaliti ni četvrtinom ovoga prirasta za razdoblje 1910.—1940., ne leži krivica do Beograda, jer on u te krajeve nije slao beograđane da vrše popis, nego je to rezultat vremena, kada srpski narod u ovim krajevima prisilnim pokatoličavanjem nije bio materijal za „prirast hrvatskog pučanstva“.
Na ovome mestu moramo se dotaći predavanja nekakvog hrvatskog „novinara“ (Ivana Ambrozića), održanog početkom marta 1943. godine preko zagrebačkog radija (hrvatski: „krugovala") o temi: „Suzbijanje bijele kuge u Hrvatskoj". „Novinar" na kraju svoga predavanja „konstatira" da za „bijelu kugu" niko drugi nije kriv doli „glavom" Beograd! Najzad, ipak likuje konstatacijom, da je statistika prirasta u „Nezavisnoj Hrvatskoj" pokazala za dve godine aktivu. Mi smo bili naučili da Zagreb baca krivicu na Beograd i onda, kada ne padne kiša na vreme ili kad odviše pada – i to nas mnogo ne interesuje. Ali, ovo predavanje moramo sravniti sa iskazom žena izbeglica od Sanskog Mosta, koje su kratko vreme posle njegovog „predavanja“ prebačene iz zemunskog logora u Beograd. One kažu da su Hrvati otpočeli sa novim načinom janičarenja time, što oduzimaju svu malu decu od njihovih roditelja i smeštaju ih po ka-toličkim samostanima, gde u njih ubrizgavaju otrov jezuitizma. Razume se, na taj način „gospon novinaru“, da vam se mora pokazati „plus“ u priraštaju! Samo budite bar hrabri, ako već nemate poštenja, pa priznajte da je taj priraštaj hrvatskog „pučanstva“ pribavljen ustaškim nožem a srpskom krvlju!
Upotrebimo li ipak hrvatsku računicu kao približnu, što nije slučaj, pa broju 1.569.848 Srba pribrojimo blizu 30%, onda i po njihovom računu duguju srpskom narodu okruglo 2.000.000 srpskih duša. Mi iz statistike od 1931. godine, međutim, znamo da je na teritoriji docnije „Nezavisne države Hrvatske“ živelo preko 2.500.000 Srba, a najzad nam je poznato, da su Hrvati zatekli na današnjoj svojoj teritoriji preko 3.000.000 Srba. Pošto su ustaši zatrli srpsko ime, najnovija hrvatska statistika likuje „velikim hrvatskim priraštajem"
i po njoj bi izgledalo, kao da je svaka ona hrvatska nerotkinja iz udruženja „Bijele kuge“ mogla za dve godine roditi po 10 Hrvata.
Zadržimo li se na ovoj hrvatskoj statistici od pre tri decenije, kada nisu imali razloga lukavom jadikovanju, kako su tobožnji srpski „kuferaši“ preplavili „hrvatske zemlje“ i time „utjecali“ na državnu statistiku Hrvatske kao dela Jugoslavije, pa bacimo li pogled ne toliko na krajnju cifru kako su je oni izneli, već na etnografsku kartu onoga vremena, dolazimo do zanimljivog rezultata, koji baca pravo svetlo na srpsko-hrvatski odnos u zemljama od kojih je sagrađena „Nezavisna država Hrvatska“. Ovde ne zasenjuje nešto veći broj Hrvata, već naročito pada u oči, da su Hrvati živeli i da žive na svega jednoj četvrtini teritorije, koja se docnije nazvala Nezavisnom Hrvatskom. Ostalo je srpsko. Imajući to u vidu, Hrvati su još od aneksije Bosne i Hercegovine umetničkim marom krojili srezove tako, da u što većem broju srezova postignu hrvatsku većinu. U tome poslu nailazili su na nepremostivu smetnju koju im je činio neprekidni srpski etnički lanac, pa su morali hteli ne hteli, dozvoliti da od ukupno 132 upravne jedinice Srbi ostanu u većini u 61, odnosno 46% svih nazovi hrvatskih srezova.
Topic: Are Croats related to Iranians? (Read 26189 times)